Monte Karlo… I pored standardnog problema dobijanja viza što podrazumeva čekićanje za raznorazne dokumente, čekanje u redu ispred ambasade, rezervisanje hotela, gomile drugih sporednih gluposti i konačnog preuzimanja viziranog pasoša, putovanje je apsolutno isplatilo svo to maltretiranje.
Put je veoma „lagan“. Kolima iz Venecije preko Verone, Breše, Đenove do Monaka i konačno Francuske. Namerno kažem „Francuske“ zato što nisam želeo da isprobam cenovnike hotela u Monte Karlu… Umesto toga, hotel je bio u Nici, koja je na samo 30-tak km od Montea.
Beograd je tih dana bio okovan snegom i debelim minusom, a mi smo uživali u sunčanih 17-22 stepena. Prava stvar da se napune baterije posle tmurnih zimskih dana.
Nica je sama za sebe dovoljna da se potroši 4 dana koliko smo imali vremena da provedemo u obilasku svega što nam je palo na pamet. Više nismo mogli da se zadržimo, toliko je moja devojka imala slobodnih dana. Uvek ostaje ideja da ćemo, kao, da se vratimo neki drugi put – čisto sumnjam, ali ajde…
Prvo smo se vozikali po Alpima (Alpes Maritimes) iznad Nice i Monaka. Zujali smo preko Sospela, Piera Cava-e, Col de Turinija, Mentona da bi na kraju pregledanja malih mesta po planinama se spuštamo u Monte Karlo. Kada se sa autoputa isključite ka Monte Karlu odmah pukne klasični primorski vidik, sunce je uradilo svoje pa je grad izgledao sjajno. Nalazimo parking mesto i krećemo da se smucamo. Neke ulice podsećaju na one kojima se vozi F1 trka, ali je teško sa sigurnošću reći koje su tačno u pitanju. Luka je prizor za sebe, a jahte su priča za sebe…Iako Monte Karlo stvarno odiše bogatstvom, sve je to nekako previše disko. Ako želite da vidite prave i dugogodišnje bogataše onda pravac obližnji Menton. U Mentonu žive pravi ariostokrati, kojima gužva turista i novopečenih bogataša nije baš po volji.
U narednih nekoliko dana smo uglavnom gravitirali Nici i gradovima koji su u Alpima na putu ka Provansi. Imali smo priliku da probamo klopu u lokalnim restoranima i da obiđemo još dosta manjih mesta, koja sva odišu pravim francuskim šmekom. Iskreno, neke stvari mi se uopšte nisu dopale. Recimo, po restoranima je sasvim uobičajeno da sedite sa nekime za stolom. Tačnije, nije u pitanju isti sto, ali su u pitnanju oni jako mali stolovi za dvoje, koji su spojeni tako da praktično sedite sa nepoznatim ljudima. Meni nije odgovaralo, ali je to verovatno stvar navike.
Da se vratim još malo na neke impresije iz Monte Karla. Cene klope i pića nisu astronomske u svim lokalima, pa smo tako imali priliku da sedimo u piceriji usred samog centra čije su cene bile sasvim podnošljive.
Nica je daleko lepši grad za prosečnog turistu, Monte Karlo obiđete za jedan dan. Pored veoma neprijatnih uzbrdica i činjenice da pored ogromnih kazina, egzotičnih automobila i epicentra svetskog džet seta, Monte Karlo nema mnogo materijala za videti, pogotovu u odnou na, obližnju, Nicu.
Ukratko, to je to. Odlazak u Monte Karlo je sasvim izvodljiv, čak i sa prosečnim srpskim primanjima.
Planovi za sledeću veliku ekskurziju se intezivno pripremaju!
